Hrvatska Stranka Umirovljenika Brodsko-posavske županije

Kameni temeljci, plinovodi, bolnice, ugovori s lokalnim zajednicama, strategije čije mjere sežu u iduće stoljeće, planovi, kranovi, ceste, fešte, stanovi za branitelje,  kućice za ptice... nema toga što premijerka Kosor nije otvorila od trenutka kada je cijela Hrvatska pohitala ka obali. Naravno, riječ je o najprostijoj predizbornoj kampanji, toliko puta viđenoj na ovim prostorima da se na prvi pogled čini kako je malotko spreman povjerovati kako je hrvatska premijerka u teškoj brizi za narod i državu odlučila svoje dane na plaži nesebično darovati potrebnima.

Ipak, činjenica je da ljudi vole kada im političari dolaze na prag, ma kakav on bio i glume da su tu, eto, baš danas, iako je vani 35 i vlaga u zraku je prešla 70 posto, odjenuli kostimić dugih rukava, navukli na noge čarape i stigli se kao betlehemski kraljevi pokloniti svom neprocjenjivom biraču u Opuzenu, Rabu ili Donjim Andrijevcima.

Drugim riječima, HDZ i ovu kampanju, sada je više nego očito, kani temeljiti na najjeftinijoj mogućoj prevari toliko puta viđenoj u ovoj tužnoj zemlji, ali, istodobno, i prevari koja je upalila toliko puta do sada da premijerka ima pravo vjerovati da bi se to, eto, moglo dogoditi još jednom. Jer, čuda su moguća, zar ne?

Nažalost, ona i njezini ministri istodobno ne nude nijedno ekonomsko čudo, čak ni suvisao prijedlog koji bi barem zvučao provedivo i imalo pametno.

Ignorancija inteligencije, ignorancija stanja u zemlji, ukratko – ignorancija kao takva u smrtonosnoj kombinaciji s bijelim kompletićem, crnim šeširićem, srebrnim brošićem i najlonkama od 20 dena koje se već tjednima neumorno prešetavaju Hrvatskom s navučenim osmijehom na licu žene koja, čini se, zaista vjeruje da je sve nabrojano dovoljno za sreću i blagostanje, ponovno nam opasno prijeti potpomognuta kamerama javne televizije koje u prvim minutama bilježe sve velike uspjehe takvog pohoda.

I dok za njom trčkaraju ministri utegnuti u ovratnike s kravatama, većinom željni da se riješe tegobnog tereta vlasti, poneki od njih čak i svjesni odgovornosti koja im je na plećima, a poneki tek u strahu od Remetinca, gospođa Kosor ne taji da ih je sve zajedno spremna žrtvovati za još jedan svoj mandat. Ne mandat svoje stranke koja puca po šavovima kao dalmatinske smokve u kolovozu, ne mandat svojih ideja i prosperiteta, nego samo svoj mali mandat koji želi sačuvati kao cipele s maturalne večeri ili kamenčić s prvog ljetovanja. Treba joj priznati ustrajnost, treba joj priznati trud, treba joj priznati želju. Problem je jedino u tome što to ne može pomoći baš nikome... I problem je u tome što joj se to nitko od njezinih ne usudi reći.